top of page
  • Writer's pictureTatjana Smiljanić

NEON DEMON: LEPOTA KAO POROK




Film danskog režisera Nicolasa Windinga Refna, "Neon Demon", potvrdio mi je da, uprkos jako dobrom filmskom opusu koji ima iza sebe, i režiser ovakvog kalibra može da se malo izgubi u prevodu...

Njegovi filmovi nisu za svakoga, nisu ni nešto posebno zanimljivi, ali ima u njima nečega što ga izdvaja iz mora osrednjih i tera vas da ih gledate, uvek iščekujući nesto veliko i upečatljivo. Bilo da su u pitanju "Drive" ili "Only God Forgives", moj utisak je da je Refn pomalo pretenciozan i nametljiv režiser koji se previše trudi da dobro upakuje svoj proizvod u lep, ukrasni papir i servira vam ga bez neke preterane želje da vam se taj proizvod svidi. Rekla bih da on jednostavno smatra da vi nemate šta da lupate glavu o tome šta je pesnik hteo da kaže, već da konzumirate njegovo delo onako kako on to želi.



Medjutim, njegovi filmovi imaju takvu vrstu estetike koju ćete retko gde videti. On uspešno povezuje minimalizam u dijalogu sa raskošnim bojama kojima se razmeće kao paun.Gledajući ih, kao da ste do grla uronjeni u čudesan svet snova gde su osnovne boje plava, drečavo ili zagasito crvena i zlatna. Morate se dobro potruditi da ostanete zagledani u ekran sa kojeg silaze nagli, treperavi, svetlosni efekti od kojih mogu da vas zabole oči i to doslovno.





Izbor glumaca u njegovim filmovima mi je ponekad neshvatljiv, ali Ryan Gosling je, po meni, dobio mnogo kredita što se tiče kasnijih uloga u nekim drugim filmovima. Refn je nekako uobličio njegov glumački izričaj i udahnuo mu harizmu kao niko pre njega.

U novom filmu pratimo priču o Jesse, šesnaestogodišnjoj devojci, manekenki, koju suzdržano (a možda baš tako i treba) glumi Elle Fanning. Ona iz male sredine dolazi u Los Angeles i snima sa fotografom Deanom svoje prve fotografije koje će ponuditi modnim agencijama. Prva scena filma je prelepa i proročki asocira na ono što će se desiti na kraju.




Jesse vrbuje modni agent Roberta (Christina Hendricks) i upućuje je na snimanje sa drugim fotografom koji ima grub i poremećen pristup modelima, tretirajući ih kao gomilu kostiju i kože, koji će nam dočarati njegove perverzne zamisli. Ne treba vam puno mašte da zamislite taj izopačeni svet modelinga u kojem se kreću predatori skriveni iza raznih uloga u toj hijerarhiji kolekcionara raznoraznih gadosti, od kojih mnoge nikad neće ni biti otkrivene.



Fotografi, modni kreatori, kostimografi, šminkeri, utrkuju se u tome ko će biti ekstravagantniji, zanimljiviji, ko će postati vlasnik nove igračke-devojke, koja se pojavi na tom brodu ludaka. Sa druge strane imate te mlade devojke toliko željne slave i komada tog odvratnog kolača da, prosto ne možete da ih žalite zbog stvari koje im se dogadjaju. Kad svesno pristaneš na to da te neko tretira kao bezimeno stvorenje, da te prepipava brojeći ti kosti i grame koje imaš na njima, kada te spusti na kolena da mu odradis felacio, pa te prosledi dalje da uradis isto to nekome ko je po rangu viši od njega, kada ti zaprašuju nosic kojekakvim sranjima koja će te naterati da bez osećaja srama radiš sve što se traži od tebe, ti nisi za žaljenje. Sama želja tih devojaka da se nađu na naslovnim stranama nekih modnih časopisa je neverovatan podsticaj da gaze jedna preko druge, da se mrze međusobno i da bukvalno, jedna drugoj kopaju oči.

O tome kakav je to psihički poremećaj u pitanju, ne mogu da govorim, jer ne znam, ali znam da je taj poremećaj opasan i za njih i za predmet njihove mržnje. Jesse je imala takvu sreću da kroz svet hoda lepa, bez ikakvih estetskih korekcija koje nisu strane devojkama s kojima se upoznaje na svom putu ka slavi. Prva od njih, hladna i bezosećajna šminkerica Ruby, naizgled ima prijateljske namere, kad neiskusnu devojku uvuče u svoj glamurozan svet. Ona ima i posao sa strane - šminkanje mrtvih da bi što bolje izgledali svojim porodicama. S njom, gotovo uvek, ruku pod ruku, dolaze i dve manekenke sa dužim stažom, Sarah i Gigi.



Refn je odlično i bez mnogo reči uspeo da dočara svu mržnju i zavist ova tri kostura, svaki put kad se naivna i neiskvarena Jesse nađe u njihovoj blizini. Njihova morbidna i patološka ljubomora dovešće do događaja koji će se nizati na platnu, dok vi s gađenjem posmatrate na šta je sve spremno, naizgled, ljudsko biće.

Spomenuću i to da je ulogu u filmu imao i nesretni Keanu Reeves, kojeg je Refn, valjda, pokušao ponovo staviti u fokus kinematografije, ali nije uspeo, jer mi se čini da se iz Keanua malo šta još može iscediti što se glume tiče, osim, možda, još poneka akcija. "Šteta...Nepovratno šteta!" što bi rekao dragi Arsen Dedić.

Elle je u apsolutno bezličnom iznošenju uloge divne, drage, naivne devojke, za mene totalni promašaj. Ne sviđa mi se ta vrsta nabeđene lepote i žalim što je nije zamenila njena starija sestra Dakota. Pokušavajući da ostavi utisak opasnog vuka u telu jagnjeta, deluje smešno i često pomislite "Ma daj...". Ona tako nailazi na sve same loše likove koji su opčinjeni tom njenom lepotom i sve bi dali da su kao ona, da imaju bar delić nje same, što je njoj, kao, potpuno razumljivo.

Možda je režiser hteo ostaviti drugačiji utisak o njoj, ali ja sam videla samo jednu narcisoidnu osobu zagledanu u sebe samu, devojku koja prkosi svojom nadmenošću i provocira vec isprovocirane, izgladnele zveri oko nje.

Bilo je momenata u filmu kada se ponela ljudski u nekim odvratnim situacijama i tako pokazala ono malo duše koju mora imati i jedan takav, bogom dan, živi stvor, naviknut da se pred njim kleči i moli. Kako film ide ka svojoj završnici, u prvi plan dospeva Ruby koja priželjkuje Jesse od prvog trena kada ju je ugledala. Njena uglađena spoljašnjost, paravan je za opscenosti kojima se razmeće u intimnijoj atmosferi, uključujući i nekrofiliju sa kojom Refn malo provocira gledaoce.



U filmu ne nedostaje ogavnosti i ukoliko volite bizarnosti, pronaći ćete ih u zadnjim minutama filma, po meni najboljima, jer režiser donosi stravične scene koje ne bih da opisujem, jer se iskreno nadam da ćete pogledati film, pa ne želim da vam umanjim dozivljaj. Ko spada u grupu gadljivih, zaobiđite ove scene. Iako film nije ni H od horora, on to ipak postaje, na jedan suptilan način, zato što pokazuje da je čovek najveća od svih zveri koja je ikada hodala ovom planetom.



Takođe, Refn se pozabavio temom lepote koja je predmet zavisti, što,u suštini i nije nešto novo, s obzirom na to da su i bajke savršeno uspele da dočaraju taj fenomen. Setite se samo Snežane i Pepeljuge, čija je lepota dovela do krvoprolića i borbe za opstanak. Pepeljuga bi mogla savršeno da odgovara Refnovoj zamisli zapleta - imamo mladu lepoticu koju mrze i žele da je se otarase njene manje lepe sestre i maćeha, u ovom slučaju odbačena, posesivna žena koja ne uspeva da zadovolji svoj seksualni apetit sa Jesse.




Iako ne volim muziku koju je režiser odabrao kao podlogu za svoj film, a koju je komponovao Cliff Martinez, saradnik i u prethodna dva ostvarenja, ona savršeno odgovara scenama. Možda ću napraviti grešku ako napišem da me, iz nekog razloga, atmosfera u filmu stalno podsećala na Davida Lyncha. U nekim scenama, sa tom napadnom muzikom, iz sećanja su mi dolazile slike iz "Lost Highway" i očekivala sam da će se pojaviti Bill Pullman uz Rammsteinovu pesmu "Rammstein" i pobiti sve živo. Čak i dok Ruby leži u kadi, uživajući u kupki od Jessine krvi, ja sam videla Marilyn Mansona u porno sceni iz Lynchovog filma, dok se u pozadini zloslutno čuje divna "Heirate Mich"...Jedan je Lynch, a ostali su blede kopije.

"Lost Highway" završava prizorom puta kojim se glavni junak odvozi autom u svoje ludilo, sa žutim trakama koje, kroz noć, promiču ispred vašeg lica, dok Bowie peva "I'm deranged". "Neon Demon" završava odlaskom neke žene, za koju ne znamo sa sigurnošću ko je i kuda ide nakon totalnog pomračenja izmučenog uma, prema nečemu što će za nju biti novi život.

Volela bih kada bih mogla da napišem da me je Refn ostavio bez daha, ali ono što je istina je da mi je utisak mlak i da me je strah da će njegov sledeći film ići tragom već viđenog, a to neće biti dobro.



Clementine Kruczynski 22 .04. 2019.

52 views0 comments

Recent Posts

See All
bottom of page