top of page
  • Writer's pictureTatjana Smiljanić

"SENDMEN": "SEZONA IZMAGLICA" I "IGRAM SE TEBE"


O "Sendmenu", Nila Gejmana, uopšte nije lako pisati. Kompleksnost njegovih dela ponovo me je zakucala u mestu. Danima sedam pred kompjuter, posmatram belinu ekrana koja zjapi i onu pulsirajuću crticu koja čeka da udarim prvo slova, da sastavim prvu rečenicu. I danima ustajem i odustajem. Nije da se srećem prvi put sa Gospodarom snova, sa njegovom porodicom i sa Sanjačima. Priče su mi poznate, ali su mi, zbog monumentalnog, luksuznog poveza ispunjenog prekrasnim crtežima, sa detaljima koje ranije nisam toliko primećivala, verovatno zbog manjih dimenzija izdanja pozajmljivanih iz biblioteke, ovog puta delovale prilično zastrašujuće. I to "Sendmen" zaista i jeste. Zastrašujuć. Ne na onaj klasičan, hororističan način, onakav kakav volimo u filmovima strave. "Sendmen" vas potpuno obuzme, usisa vas svojom strukturom, uvuče vas u lavirinte tuđih misli, i što je još gore - snova. Ni ne trepnete, a već ste u društvu tajanstvenih Suđaja i same Sudbine, u prostoru koji visi između Negde i Nigde, ili u nekom predelu prekrivenom snegom, okovani hladnoćom, gladni i uplašeni jer vas kostur neke životinje upozorava da vam predstoji opasno putovanje po mestu kog nikad ranije niste upoznali. I ne samo da niste upoznali to jednolično mesto sa belinom koja prkosi vidu, nego niste nikad osetili jezu koju vam to mesto izaziva. Vi, sa sigurnošću sa kojom možete da potvrdite da će sutra svanuti novi dan, osećate da niste više u svetu u kom je normalna stvar svanuće novog dana.


To što ste preseljeni u neku drugu dimenziju, bez ikakvog upozorenja i što, fizički, osećate senzacije koje vam diktira pripovedač kroz likove koje je osmislio, vrlo je neprijatno iskustvo, jer ne znate kuda naracija vodi i da li ste uopšte spremni da je razumete i predate joj se. Takav je Gejman. Ne zanima ga da li ste spremni da prihvatite ono što vam predstavlja i čemu vas uči, on to radi kao lanac na biciklu kad vam uhvati nogavicu - kad shvatite da je uhvaćena u njegove zupce, već je kasno - materijal nogavice je probijen, jer ste nastavili da vozite sve dok niste zaglavili u mestu. Tako je probijen i vaš siguran i dobro poznat svet, vaša svakodnevica, vaša realnost. Zupci Gejmanovog pripovedanja zahvatili su vašu pažnju i sad ste zarobljeni u tom trenutku u vremenu, u mestu, potpuno okupirani događajima koji slede u knjizi ispred vas.

Savet? Prepustite se. Ne žalite za pokidanom nogavicom, ili, u mom slučaju - ivicom haljine. Ta "šteta" je nešto što nikad nećete hteti nadoknaditi.

Evo i zašto.


Četvrta i peta kompilacija priča o Morfeju, Gospodaru sna - "Sezona sumaglica" i "Igram se tebe", ponovo vam predstavlja magičan, nadrealan, očaravajuć život i priključenija najčudnije od svih čudnih porodica na svetu - "Beskrajnih".

U "Sezoni sumaglica", kroz osam poglavlja, najpoetičniji od Beskrajnih - San, sam Gospodar Snevanja lično, pokušaće da ispravi nepravdu koju je naneo svojoj nekadašnjoj ljubavnici, smrtnici, afričkoj kraljici Nadi, koja se, zbog njega, našla u Paklu. Razlog? Nakon što je Nadin grad uništen zbog njene neprikladne veze sa besmrtnim entitetom - Morfejem, ona je osećala užasnu krivicu. Zbog te krivice i nemogućnosti da okonča neprikladnu vezu, oduzela je sebi život, nastanivši se u carstvu Morfejeve sestre Smrti. Pošto ju je Kralj Snova toliko voleo, da nije mogao da zamisli svoje postojanje u večnosti bez nje, otišao je po nju, da je izbavi - što bi bio pravi presedan kad je u pitanju odnos smrtnika i Beskrajnih - ali je Nada odbila velikodušnu ponudu svog ljubavnika. Povređenog ponosa i, po prvi put nesiguran u sebe, tašt i, ispostaviće se - vrlo okrutan San, osudio ju je na večno boravište u Paklu, pod budnim okom Jutarnje Zvezde, palog anđela - Lucifera.


Od tog trenutka, Morfejev i Luciferov odnos poprimio je ličnu notu. U "Sumaglicama" se njih dvojica ponovo sreću, ali ovog puta taj susret je orkestriran iz notanke same Sudbine i, čini se, vrhunskog od svih entiteta, Boga.

Neočekivana samospoznaja za Morfeja je započela tokom zanimljive diskusije u kojoj je pomenuta nepravda koja se odnosi na Nadu. On odlazi u Pakao da ispravi grešku, spreman na još jedan obračun sa Luciferom, ali otpor i borba nisu ono na šta nailazi. Dolazi tamo tačno na vreme da posvedoči neverovatnom fenomenu - oslobađanju zatvorenika - mučenika, i raspuštanju njihovih mučitelja, demona. Razlozi za to su vrlo slojeviti i razumljivi, na način kako je to izložio sam Lucifer, a sam koncept Pakla koji više ne postoji, dovoljno je intrigantan da zaposli svaki od umova čitalaca ovog Gejmanovog dela. Ako ne postoji ideja Pakla kao konačnog odredišta za one koji su za života počinili bar jedan od sedam smrtnih grehova, šta nas čeka u budućnosti? Osim što je Morfej postao svedok tajanstvenog Luciferovog čina, on je došao u posed predmeta za kojim će se polakomiti mnogi bogovi, demoni, vilenjačka bića i druge vrste entiteta, prepoznajući moć koju on donosi.



U poglavljima koja slede, Gejman je izneo različite teorije o tome zašto je Pakao mračna želja kandidata koji bi da gospodare njime, kao i zašto je bitno ponovo u njemu uspostaviti red, vraćajući one koji su osuđeni da u njemu trpe svoje kazne. Zapitaćete se da li je Pakao mesto koje postoji u nedođijama Univerzuma Beskraja ili nešto što svi nosimo sa sobom, tokom života, kao i da li nas na Pakao osuđuje nešto veće od nas ili mi sami. Gejman se, tokom pripovedanja, naravno, u svom prepoznatljivom stilu, služio mnogim referencama iz klasične svetske književnosti, kao i mitovima i legendama čija su opšta mesta poznata i nama, čitaocima. Njegova strast prema tim delima oseća se na svakoj stranici "Sumaglica", čak i u pričama koje se ne tiču direktno biblijskih likova kojima se najviše bavio u ovom serijalu.


Zanimljivo je da je, u jednoj takvoj priči, lik dečaka Čarlsa Roulanda, zasnovan na samom Nilu Gejmanu i njegovom iskustvu u engleskom internatu, koje, ako je sudeći po ispričanim, jezivim dešavanjima, nije bilo nimalo prijatno.

"Sezonu sumaglica" krasi neverovatno lep, dubok i opširan uvod Harlana Elisona, i još lepša priča kako je nastala prva, porcelanska statua "Sendmen", po dizajnu Kelija Džounsa, a koju je, za "DC"-jev "Mesec Sendmena" (1991.) izvajao izvajao Rendi Bouen. Priču o statui napisao je lično Nil Gejmen, a uz obilje podataka, krasi je i nekoliko skica i crteža na osnovu kojih je napravljena ova prekrasna figura.




Takođe, ovaj serijal je važan jer je dosta pažnje posvećeno samom Luciferu i slojevitom pristupu njegovom karakteru. Pri kraju "Sezona sumaglica" nejasno je šta je, nakon napuštanja Pakla, Luciferov daljnji plan, ali postoje naznake, zbog mesta na kom se nalazi, kako će se dalje razvijati ova priča, ključna za stvaranje proslavljene serije "Lucifer".

Lik Gejmanovog Lucifera nacrtan je po liku Dejvida Bouvija, dok ga u seriji glumi tamnokosi Tom Elis.


Što se tiče pete kompilacije "Sendmena" - "Igram se tebe", ona je, za razliku od prethodne, više usmerena na obične smrtnike - Sanjače, nesvesne svoje uloge u smaku jednog od mnogobrojnih svetova nad kojima bdi i glavni junak svih ovih priča - Sendmen. Gejman ponovo baca svetlo na likove sa kojima smo se već sretali u "Lutkinoj kući" - na Barbi i njene sustanarke. Radnja se odvija paralelno, u dva različita sveta, dok Gejman vrhunski meša fantaziju sa stvarnošću, uz izuzetnu dinamiku i vrlo napetu naraciju.




Serijal "Igram se tebe" počinje sa Barbi, naočitom, mladom ženom koja, iz nekog razloga, nikad ne sanja. Kada iznenada, na ulici, ugleda nešto za šta je sigurna da je nekada bio deo ili njene mašte ili nekog davnog sna, njena realnost počinje da se raslojava, a Barbi je uverena da će se desiti nešto strašno. Pokušava da se otrgne neobjašnjivim silama koje je vuku u fantaziju u kojoj ima presudnu ulogu, i poverava se prijateljici Vandi. Kada se situacija otme kontroli, Vandi se, u spasavanju Barbi iz misterioznog, dubokog sna, pridružuju Tesalija, Foksglov i Hejzel. Ove tri žene se, drevnim moćima jedne od njih, uspešno prebacuju iz svog poznatog sveta, u Barbinu maštariju, otkrivajući, usput, i svoje vlastite priče, kroz koje Gejman opisuje neke vrlo zanimljive, intrigantne teme na koje je želeo da ukaže, a koje se tiču žena, feminizma, kao i LGBT+ populacije, prilično zastupljene u "Sendmen" opusu.


"Igram se tebe" je prilično jeziv serijal priča, pogotovo deo sa stanarom Džordžom koji ubija usnule ljude, šaljući na njih strašne vrane, koje inače čuva u svojim grudima. Ako malo bolje razmislite, zaista nema ništa strašnije od činjenice da jedan deo dana morate da provedete isključeni iz stvarnosti, umrtvljenog tela, nesvesni svega što se dešava oko vas. Čovek je najranjiviji dok spava, a to što ste dva-tri puta okrenuli ključ u bravi na vratima vaše kuće, a potom i spavaće sobe, apsolutno ne znači da ste sto posto sigurni. Snovi mogu na nas da imaju učinak kao da smo proživeli najgori događaj koji je mogao da nam se desi. Posle nekih snova danima ne možemo da dođemo sebi, analiziramo ih, pokušavamo da otkrijemo njihovo značenje, a sve zbog straha da kriju nekakvo znamenje koje bi nam pomoglo da izbegnemo opasnosti, ili smrt koje se toliko plašimo. Snovi su beskrajno igralište gospodara Morfeja i u tim igrama, u kojima smo mi glavni igrači, nisu nam poznata pravila, što nas izluđuje i čini nas ranjivima.





"Igram se tebe" je jedan veliki, zlokoban, upozoravajuć san, tragičan na samom kraju. On je "Matrix" pre "Matrixa". Simulacija stvarnosti, dok se prava stvarnost odigrava negde duboko u svetu kog može dokučiti samo nesvesni deo nas, i to samo ako imamo pravog vodiča da nam ga "otkrije". Barbi, a ni mi ne znamo koji je svet bio prvi. Jedino što sa sigurnošću znamo jeste da su svi akteri priče nekad bili drugačije osobe. Identitet je u ovim Gejmanovim pričama veoma važan. Način na koji se predstavljamo ili kako nas drugi doživljavaju prvo u našoj porodici, pa potom u društvu, često se drastično razlikuje od onog kakvog u dubini duše priželjkujemo. Identitet svakog od nas je moguće promeniti. Ako želite da postanete neko drugi, vi to zaista možete, i ne bi trebalo niko da vas sprečava u tome. Društveno zadate norme ugrožavaju ljude koji se osećaju loše u svojoj koži, za one koji ne mogu da se poistovete sa onim što se, po rođenju od njih očekuje.

U Gejmanovoj priči imamo plavokosu, stereotipnu lepoticu Barbi, kao primer devojke kojoj mogu da se otvore sva vrata na koja pokuca (naravno, na to nas navodi samo njen fizički izgled) ali, u njoj je ipak nešto slomljeno i to ima veze sa njenim detinjstvom, kao i sa bivšim emotivnim partnerom Kenom, koji ju je veoma povredio. Ova plavuša je daleko od lutkice Barbike koja je svojevremeno slala devojčicama poruku da ako tako izgledaju - mogu da postignu sve, i da budu srećne. Gejmenova Barbi je daleko od srećne. Sebe doživljava kao prazno platnopo kom svakodnevno crta uzorke kojima svetu šalje određene poruke o sebi ili o tome šta misli o njemu.


Nasuprot njoj imamo Vandu - transseksualnu osobu koja celog svog života beži od svog muškog imena i identifikacije sa polom sa kojim je rođena, te sa rodom koji je bilo potrebno uskladiti sa tim polom, po davno ustanovljenim društvenim kanonima. Ona je od toga jednostavno pobegla. Uzela je novo ime, obojila je kosu, uzimala je hormnonsku terapiju, pustila je iz sebe svoj pravi glas. Ono što je najtužnije, jeste da su o njenom identitetu na kraju ipak odlučili oni od koji je pobegla. I tu je Gejman savršeno, u samo nekoliko prikaza u ovom fantastičnom stripu, prikazao ključan problem sa kojim se susreću LGBT+ ljudi - prihvatanje njihovog stečenog identiteta od strane zajednice. "Budi to u svoja 4 zida" rečenica je koja boli više od svega. Svako ljudsko biće želi da bude prihvaćeno, i to onako kako ono želi. Nije poenta da "budemo svoji" daleko od svih. Treba mnogo hrabrosti da biste rekli - "Da, ovo sam ja!". A kada vas ne prihvati ni vaša porodica, stvar je mnogo potresnija. Gejman nam do kraja šestog - i poslednjeg u ovom izdanju - poglavlja, upravo preko jednog takvog primera, šalje vrlo važnu ljudsku, ali politički obojenu poruku - reakciju na loše stanje u američkom društvu tokom 90-ih godina XX veka, neosetljivom na probleme LGBT+ populacije - "I mi postojimo i nećemo nestati". Nakon trideset godina, konačno se i deo naše javnosti, udružen sa LGBT+ zajednicom, sve više posvećuje ovoj problematici i iznosi je glasno i jasno državi, tražeći od nje izmene starih ili donošenje novih zakona koji će LGBT+ ljudima garantovati ista ljudska prava, uvažavati njihov identitet i štititi njihov integritet.


Gejman se u "Igram se tebe", na suptilan način, kroz vezu dve žene, kroz neočekivanu trudnoću jedne od njih dve, dotiče i porodice.

Porodica je, bar u modernom svetu, sve češće, jako daleko od idealizovanog mita na koji padaju tradicionalisti i njima slični. Usta puna "savršene, svake žrtve vredne porodice", u najvećem broju slučajeva, danas, trebalo bi, kao u nekom horor filmu - zašiti ćutanjem, jer su ostale reči koje prate "porodicu" često vrlo agresivne, osuđujuće, preteće i ranjavajuće kada se upućuju svima koji se ne uklapaju u njen zlatni standard "tata, mama, dete ili deca od iste te mame i tate".

Gejman poručuje - kad nemate porodicu koja vas voli i štiti, koja vas je odbacila, vi uvek možete da osnujete novu, onu koja će vas činiti srećnima. I to je normalnost. Nova i sasvim razumljiva. Ona kaže da porodicu čine ljudi koji se vole bez obzira na rasu, pol, rod, versku ili nacionalnu pripadnost, mogu da je čine deca bioloških roditelja, surogat majki, deca čiji je otac donor sperme ili majka donor jajne ćelije, usvojena deca i ljudi neopterećeni obaveznom "krvnom vezom". Rođena porodica može da vas uništi. Zbog nje možete da napredujete, ako je puna podrška i razumevanja, ali, u velikom broju slučajeva, ona je mesto sa kog želite da pobegnete. Porodične veze su precenjene. Pitajte sve te ljude, poput Gejmanove Vande, koji nisu po standardima koje je društvo napisalo nekakvim mastilom koje je odavno počelo da bledi. Pitajte sve one koje proglašavaju manjinom i koji izlaze na ulice boreći se za svoja prava. Nikad nismo bilo lepši i šareniji, nikad različitiji i otvoreniji za promene, i nikad ovako proganjani od strane mračnih, krutih institucija, upravo zbog toga.

"Igram se tebe" je čudesna, tužna i nepredvidiva priča puna metafora, ali i vrlo jasnih poruka provučenih kroz prikaze u vidu detalja i natpisa ili reklama. Gejman obilno koristi i alegoriju, pogotovo u svetu iz Barbine fantazije, pa vrlo lako možete da skrenete na stranputicu, što se tumačenja nekih događaja i likova tiče. Sigurna sam da sam ja i te kako neke stvari promašila, ali bitna je ljubav koju gajite prema delu i autoru, zar ne?


Na kraju ove izuzetne kompilacije, u "Galeriji snova" čeka vas gotovo trideset neverovatnih ilustracija crtačkih veličina koje su utelovile Sendmena - Dejva Makina, Majka Minjole, Brajana Bolanda, Pola Lija, Sajmona Bizlija, Kolin Doran i mnogih drugih…

O Gejmenovim svetovima se zna već toliko toga, mislim da je nepotrebno naglašavati važnost njega, kao autora istih. On je naš savremenik, i možemo se smatrati srećnicima što sa njim delimo isti period u kom obitavamo u ovom životu, u ovom vremenu i ovoj dimenziji. Nadam se da ću ga pronalaziti i na drugoj strani.

Oba, rekolorisana izdanja "Sendmena": "Sezona sumaglica" i "Igram se tebe" izašla su kao deo biblioteke "Čarobne knjige"- "Olovka, tuš, pero", u prevodu Gorana Skrobonje i možete ih kupiti na njenom sajtu,

kao i u njenim klubovima čitalaca u Beogradu i Nišu.






WE EXIST


They're walking around, head full of sound

Acting like we don't exist

They walk in the room and stare right through you

Talking like we don't exist

But we exist

Daddy it's true, I'm different from you

But tell me why they treat me like this?

If you turned away, what would I say?

Not the first betrayed by a kiss


Maybe it's true, they're staring at you

When you walk in the room

Tell 'em it's fine, stare if you like

Just let us through, just let us through



They're down on their knees, begging us please

Praying that we don't exist

Daddy it's fine, I'm used to 'em now

But tell me why they treat me like this?

It's ‘cause we do it like this


Maybe it's true, they're staring at you

When you walk in the room

Tell 'em it's fine, stare if you like

Just let us through, just let us through

You might also like

Girl in a Country Song

Maddie & Tae

Run the World (Girls)

Beyoncé

Here Comes the Night Time

Arcade Fire

[Bridge]

Let 'em stare, let 'em stare

If that's all they can do

But I'd lose my heart

If I turned away from you

Oh, Daddy don't turn away

You know that I'm so scared

But will you watch me drown?

You know we're going nowhere

We know that we're young

And no shit we're confused

But will you watch us drown?

What are you so afraid to lose?



Down on my knees, begging us please

Praying that we don't exist

You're down on your knees, begging us please

Praying that we don't exist

But we exist, we exist

Down on your knees, begging us please

Praying that we don't exist

You're down on your knees, begging us please

Praying that we don't exist

But we exist, we exist

We exist, we exist


Maybe if you hang together

You can make the changes in our hearts

And if you hang together, you can change us

Just where should you start?

"Arcade Fire"


21 views0 comments

Recent Posts

See All
bottom of page